"Molila sam Boga da me neko ubije samo da bol prestane": Stefani je preživela erupciju vulkana, a onda joj je majka saopštila najgore vesti "Onesvestila sam se"
Dodajte Kurir u vaš Google izborErupcija vulkana na ostrvu Vait Ajlend (White Island, na maorskom Whakaari) na Novom Zelandu, koja se dogodila 9. decembra 2019. godine, jedna je od najstrašnijih modernih tragedija.
Vait Ajlend je aktivni vulkan koji se nalazi oko 48 kilometara od obale Severnog ostrva Novog Zelanda. Godinama je bio privatno vlasništvo i funkcionisao je kao turistička atrakcija – turisti su svakodnevno dolazili brodovima i helikopterima da šetaju po samom krateru, noseći samo lagane gas-maske i građevinske šlemove.
Vulkan je bio kao tempirana bomba
Nažalost, tog dana niko nije znao da vulkan sedi na "tempiranoj bombi" .U 14:11 časova, dok je na ostrvu bilo 47 turista i vodiča, došlo je do takozvane freatičke erupcije. To nije bila klasična erupcija sa crvenom lavom, već eksplozija super-zagrejane pare, toksičnih gasova, kiselog blata i pepela, koja je izletela iz kratera brzinom većom od zvuka, dostižući temperaturu od preko 300°C. Poginule su 22 osobe, dok je 25 pretrpelo katastrofalne povrede. Detaljna ispovest Stefani Brauit, tada 23-godišnja devojka iz Melburna, bila je na krstarenju sa svojom porodicom: ocem Polom i 21-godišnjom sestrom Kristal.
Stefani je u erupciji ostala bez sestre i oca
Odlučili su da uplate jednodnevni izlet na Vait Ajlend. Stefani je pretrpela opekotine trećeg stepena na preko 70 % tela, izgubila je delove prstiju na rukama i provela je 6 meseci u bolnici, prošavši kroz više od 30 operacija.
Stefani i njena majka govorile su o užasu koji su doživele:
Njen otac i sestra su preminuli od zadobijenih povreda.
"Završili smo obilazak samog ruba kratera i polako smo pešačili nazad prema čamcima. Sve je delovalo mirno. Odjednom, čuo se glasan, dubok prasak. Pogledali smo unazad i videli ogroman, crni oblak dima kako kulja iz kratera koji smo upravo napustili. Bukvalno sekund kasnije, turistički vodič je vrisnuo: 'Trčite!'.Ali niste imali gde da pobegnete. Ostrvo je goli kamen, nema drveća, nema zaklona. Shvatila sam da neću stići do obale. Otac nam je povikao da stavimo maske i legnemo iza jedne male stene. Zagrlili smo se na zemlji." ispričala je Stefani u jednoj od svojih ispovesti nakon tragedije.
Odjednom je usledila još veća drama i novi udar
"Talas nas je poklopio i nastao je apsolutni mrak. Nisi mogao da vidiš prst pred okom. Zvuk je bio zaglušujući, kao hiljadu vozova koji prolaze kroz tebe. A onda je stigla toplota. Bilo je gore nego da ste ušli u zapaljenu rernu. Osetila sam kako mi vazduh prži grlo. Svaki put kada bih pokušala da udahnem, plitko i panično, osećala sam kako mi se pluća pune vrelim pepelom i kiselinom. Osetila sam kako mi se odeća lepi za kožu, kako mi se kosa prži i kako mi se koža bukvalno topi i otpada sa ruku i lica. To je bol koji ljudski mozak ne može da procesira. Vrištala sam, ali sam brzo shvatila da trošim kiseonik i da ću se ugušiti. Svi oko mene su vrištali, a onda su ti krici postajali sve tiši, pretvarajući se u jecaje i krkljanje.
Čekanje smrti i i potresno saznanje da su joj najmiliji mrtvi:
"Kada je vetar malo razduvao taj crni oblak, sve je postalo sivo. Svet je izgledao kao površina Meseca, prekriven debelim slojem kiselog, vlažnog blata. Pogledala sam svoje ruke – koža je visila sa njih u trakama, bila je potpuno bela i spaljena.Moj otac je ležao pored mene, jedva je disao. Moja sestra Kristal je bila malo dalje, nije se pomerala. Pokušavala sam da se pomerim, ali nisam imala snage. Ležali smo na tom vrelom kamenju skoro tri sata. Svaki minut je trajao kao godina. Muve su već počele da sleću na nas, a kiselina iz blata nam je dodatno nagrizala otvorene rane. Molila sam Boga da me neko ubije, samo da bol prestane, jer sam bila ubeđena da nas niko neće spasiti i da je to naš kraj..
Spašavanje i gubitak
"Piloti komercijalnih helikoptera su se vratili na ostrvo na sopstvenu odgovornost, uprkos zabrani vlasti, i oni su naši pravi heroji. Sećam se kada su me podigli. Kada su me stavili u helikopter, onesvestila sam se. Probudila sam se iz indukovane kome tek dva meseca kasnije u bolnici u Melburnu. Najgori trenutak nije bio fizički bol, već kada mi je majka (koja je ostala na brodu i nije išla na izlet) saopštila da moje sestre Kristal više nema, a da je otac preminuo mesec dana nakon erupcije u bolnici. Ostale smo samo nas dve."
Život nakon erupcije
Stefani je pokazala neverovatnu hrabrost. Godinama je morala da nosi specijalnu kompresivnu masku preko celog lica i tela 23 sata dnevno kako bi joj ožiljci pravilno zarastali.Tek 2022. godine, u jednoj televizijskoj emisiji, prvi put je skinula masku pred kamerama i pokazala svoje lice, poručivši da je ožiljci ne definišu i da je ponosna na to što je preživela. Danas koristi društvene mreže da podigne svest o osobama koje su preživele teške opekotine i zalaže se za pravdu, budući da su suđenja utvrdila da su turističke agencije i država zakazali u proceni rizika, jer je vulkan danima pre erupcije pokazivao povišenu aktivnost.